Sezona 2004/05

Sezona  2004/05

Kako početi analizu sezone 2004/05. Najbolje otpočetka. Nakon neslavnog ispadanja iz druge lige svu brigu oko kluba je preuzeo Željko Romanić, a ekipu je sa klupe uspješno u toku cijele sezone vodio Rosić Miroslav. Treća   liga Prijedor je te godine brojala trinaest učesnika. Slavija iz Prijedora je najavljivala borbu za titulu. Slavija je još jedan prijedorski klub koji je imao velike ambicije, ali je trajao veoma kratko. U ligi su se nalazila i dva ozbiljna kluba koji su obnovili rad: Borac iz Drvara i Bratstvo iz Kozarca.

Ljetnih priprema nije ni bilo, igrački kadar nije pojačavan, u pripremnim utakmicama smo igrali veoma slabo, u kupu smo lagano ispali od Kozare iz Orlovaca i na prvu utakmicu u Oštru Luku smo otišli tako reći sa juniorima. Sve je ukazivalo da ćemo jedno vrijeme tavoriti u trećoj ligi.

Međutim, podmlađeni sastav se iz Oštre Luke vratio sa tri boda i odmah su se uz klub počeli okupljati i provjereni igrači, jednostavno da se loptaju, a ne da bi zaradili kao prošlih godina. Malo nas je uzdrmao remi protiv Potkozarja iz Dubice u drugom kolu na našem terenu, ali je pobjeda nad Slogom u Saničanima, pokazala da je taj remi ustvari bio kiks, a ne ona pobjeda u Oštroj  Luci. Nakon toga smo naslagali 18 mečeva bez poraza, i poraženi smo tek pred kraj prvenstva kada smo već obezbjedili titulu.

Od svih tih utakmica treba izdvojiti pobjedu nad Bratstvom iz Kozarca od 5-0 u Omarskoj i nad Slavijom u Prijedoru 2-0. Utakmica sa Bratstvom je bila posebno specifična zbog sveukupnih odnosa. Na stadionu se okupilo oko 250 gledalaca, ali zbog naše sjajne igre i rezultatske neizvjesnosti ni na tribinama nije bilo pretjerano vrelo. U sledećem kolu smo savladali i Slaviju na njihovom terenu sa 2-0 i već tada smo se izdvojili na tabeli i pokazali da smo jedini kandidati za titulu. Ni Borac iz Drvara nije bio ozbiljniji protivnik, jer je i on u Omarskoj deklasiran sa 4-1. Jesenju titulu smo osvojili, ali je i Bratstvo  iz Kozarca igralo dobro i sa malim zaostatkom završilo na drugom mjestu.

U proljetnom djelu su nas najveća iskušenja očekivala na samom početku. Na teškom gostovanju kod Potkozarja u Dubici slavili smo sa 2-1. To je bilo jedno od težih gostovanja u ligi zbog neuslovnog i zaista prekratkog terena. Nakon toga smo ubjedljivo savladali Slogu sa 5-1 i otišli na prvo posleratno gostovanje najbližem pratiocu Bratstvu u Kozarac. U veoma napetoj utakmici bili smo bolji, stvarali, ali i mašili šanse i na kraju je završeno 0-0. Tim remijem je Bratstvo otpalo iz trke za titulu, a kad smo u sledećem kolu kod kuće lagano savladali Slaviju sa 3-1, priča oko titule je bila završena.

Preostale utakmica u nastavku prvenstva su bile više nego dosadne. Mi nećemo, jer nam ne treba, a protivnici ne mogu. Onda protivnik malo zaprijeti pa se uozbiljimo petnaestak minuta i riješimo utakmicu. Na kraju smo izgubili od Borca iz Drvara, Knežice i Žitoprometa, ali kako rekoh jer smo već 6 kola prije kraja i teoretski osigurali titulu.

Sto se tiče igračkog kadra podijelio bih ga u četiri grupe. U prvu grupu  spadaju stari lisci koji su neke utakmice i rješavali: Macura, Pokac, Miljević i Sijena. U drugoj su igrači u najboljim godinama Braco, Dakić, Zola, Šiljegović koji su rutinski držali sredinu terena. U trećoj su Krecelj i Čigija koji su ove godine odskočili, bili  ponajbolji i najstandardniji i ako ih put ne bi odveo na drugu stranu imali bi riješen problem odbrane za duže vrijeme. U četvrtoj su mnogobrojni poletarci koji su dobijali određene šanse i uvijek ih znali iskoristiti, a među njima Malešević i Romanić Dejan. Golmani Jokić Mladen i Vidać, te Vučenović su bili odlični u cijelom dijelu sezone.

Pioniri i juniori su se takmičili u Gradiškom savezu sa kvalitetnim ekipama Srpca, Trna, Laktaša, Župe i u toj kategoriji postigli odlične rezultate, tj. u obe konkurencije su bili u vrhu, te dokazali da bi uz ozbiljniji rad mogli dobiti igrače iz svog pogona. Trener juniora je bio Miljević, a pionira Macura Mladen.