Sezona 2000/01

            Omarska je u novi milenijum ušla dosta slabo. Prvih pet godina su bile veoma teške za klub i uglavnom smo tavorili na dnu druge lige, uz dobre igre u okviru treće lige. Klub je kuburio sa finansijama i svaka  odigrana drugoligaška utakmica je predstavljala uspjeh. Smatram da je osnovni razlog ove krize u nedostatku generacije koja je izgubljena u ratu. Jednostavno, prijeratna generacija je ostarila, ratne generacije nije bilo, a tek je stasavala generacija koja će kasnije sa uspjehom nositi igru Omarske.

            Uz sve nabrojane probleme druga liga je u sezoni 2000/01 bila zaista kvalitetna. Postojale su samo dvije grupe (istok i zapad) sa po 16 klubova. Omladinac iz Banjaluke  i Sloga iz Doboja su tokom cijele sezone vodili bitku za titulu u kojoj je na kraju bio uspješniji Omladinac.

            Što se nas tiče, nastavili smo faktički sa istom ekipom sa kojom smo i osvojili treću ligu. Trener je i dalje bio Vinko Lazić. U klub se vratio Macura Mladen, a  kao pojačanje je doveden iskusni Vranješ Mile. Na golu je stajao Čobanović, a najveći problem smo imali u odbrani koja je igrala uglavnom u sastavu Protić, Anđić Dalibor, Vučkovac i Pokac. U sredini su igrali uglavnom Berić, Dakić, Šamo, Kraćo, Jokić Mladen Braco i Vranješ. Najjače adute smo imali u špicu: Kinac i Macura, te Stojin i Grabovica.

            U gostima te godine nismo mogli osvojiti ni bod, te smo uglavnom doživljavali ubjedljive poraze, a kod kuće smo igrali uzbudljive i teške utakmice. Na početku smo sa Omladincom iz Brestovčine odigrali 3-3. Macura je postigao sva tri gola za Omarsku, ali to je bilo dovoljno samo za remi. Nakon toga je uslijedila veoma teška utakmica sa Slogom iz Srpca. Pobjedili smo 1-0 golom Kinca u samom finišu utakmice. Uspjeli smo sa 2-1 savladati i Slogu iz Trna, a potom smo izgubili na vezanim gostovanjima u Crkvini i na Trebavi. Te dvije utakmice su ostale upamćene po baš dobrim batinama koje smo na njima dobili.

            Ekipa se ipak rezultatski dobro držala, jer smo savladali Ozren i Mineral dosta ubjedljivo, a onda je uslijedilo gostovanje kod Slobode u Mrkonjić Gradu. Jedva smo se skupili za tu utakmicu i doživjeli smo najteži posleratni poraz, čak 8-0.  Kompletan klub i ekipa su tada bili u veoma teškoj situaciji, kako finansijskoj, tako i igračkoj i motivacionoj, a dolazio nam je glavni kandidat za titulu Omladinac iz Banjaluke. Ipak, tu utakmicu smo odigrali zaista časno, borbeno i kvalitetno, ali je u samom finišu Kurtović iskoristio jednu neopreznost Protića, Omladinac je slavio sa 1-0, a kriza se produbila. Do kraja jesenjeg dijela prvenstva odigrali smo neriješeno 1-1 sa Gomjenicom, a dotukao nas je poraz protiv Borac u Šamcu 2-1. Borac je tada bio veoma slab, u raspadu, nastupao je sa kadetima, doživljavao ubjedljive poraze i to mu je bila jedina pobjeda te jeseni.

            Dakle, jesenji dio prvenstva smo završili u veoma teškoj situaciji.

            Na proljeće smo pokušali nešto uraditi i izboriti opstanak. Umjesto Lazića za trenera je imenovan Rosić Miroslav Mingo. Vratili su se Miljević i Sijena, a za prvi tim je debitovao talentovani Bariša.

            Na pripremama se radilo dobro, i to je rezultiralo sjajnom igrom i pobjedom u prvom kolu nad Slogom iz Doboja 3-1. Sloga je tada mnogo uložila u ekipu, bili su na pripremama u Grčkoj, došli dosta nadmeni, a mi smo ih u pravom smislu te riječi zgazili.

Pojavila se nada da možemo izboriti opstanak, ali smo već u trećem kolu doživjeli težak udarac. Poraženi smo kod kuće od Krila Krajine sa 4-1. Napadali smo čitavo vrijeme, ali lopta nije htjela u gol, a sa druge strane ekipa Krila Krajine je sjajno kažnjavala naše propuste.

             Ipak, to nas nije demoralisalo. I dalje smo ubjedljivo gubili u gostima, ali smo kod kuće bili sigurni i ubjedljivo savladali Rudar iz Stanara, Jedinstvo iz Crkvine i Trebavu. U završnici prvenstva uslijedile su dvije odlučujuće utakmice. Prvo smo u čudnoj utakmici poraženi protiv Sloge iz Podgradaca sa 3-1. Otprilike se desio isti scenario kao i protiv Krila Krajine, a konačno smo ispali na utakmici protiv Slobode iz Mrknojić Grada.

            Mi smo imali još nekakvu teoretsku šansu da ostanemo u ligi. Gosti iz Mrkonjića su otvoreno nudili pare da im pustimo utakmicu. Kad kažem otvoreno, mislim da je to rađeno pred svim navijačima, igračima i službenim licima. Naši igrači su kratko vijećali i odbili ponudu, te odlučili da igraju pošteno. U toku utakmice je postalo jasno da su pare završile kod sudije, ali se igralo muški. Omarska je vodila 3-2, a kad je sudija u 88 minutu priznao izjednačujući gol gostima nakon očiglednog faula u napadu, to je bila kap koja je prelila čašu, naši igrači su fizički napali sudiju i došlo je do prekida utakmice. Najdeblji kraj u toj gužvi je izvukao Berić Vojislav koji je doživotno suspendovan i završio karijeru.

            Mi smo tada izgubili sve šanse za opstanak, ali je vrlo zanimljiva bila utakmica poslednjeg kola. Gostovali smo kod Gomjenice na Bereku. Mi smo već bili sigurni putnici za niži rang, a Gomjenici je trebao bod da osigura opstanak. Nama nije odgovaralo da i Gomjenica ispadne sa nama, pa smo otputovali sa veoma podmlađenim sastavom. Ipak kad neće neće. Macura je postigao gol skoro sa centra i dugo smo vodili sa 1-0, sve do same završnice. Jokić Ivanko je činio čuda na utakmici i Gomjenica je izjednačila tek pet minuta prije kraja iz penala.

            Uglavnom, ispali smo iz lige i ponovo nas je čekala borba u trećoj ligi.