Sezona  2002/03

Vratili smo se u drugu ligu, ali bolje da nismo. Klub je bio bez uprave, čak se razmišljalo i da se odustane od takmičenja i ostane u trećoj ligi, ali smo ipak ušli u takmičenje. Ekipa je uspjela čak obezbjediti i  pojačanja. Vratili su se Macura Mladen, Jokić Mladen Braco, a dovedeni su talentovani Kecman Bojan, Šunić Vedran i Baltić Bojan. Ekipa je sasvim sigurno mogla igrati u sredini druge lige, ali kako rekoh nije bilo logistike i sve to nije moglo dobro završiti. Osim pojačanja, većina igrača koji su furiozno završili takmičenje u trećoj ligi su ostali u klubu: Miljević, Anđić, Šamo, Baltić Dejan, Dakić, Pokac, Bariša i Šiljegović. Na golu su se i dalje mijenjali Jokić Ivanko i Jokić Mladen. Ako je išta dobro iz te sezone je činjenica da su debitovale buduće uzdanice Omarske: Krecelj, Hrvaćanin Mišo, Petrović Dragan i golman Vračar.

U toku sezone, dres Omarske je oblačilo čak 34 igrača, a promjenilo se 4 trenera.

No, idemo redom. Druga liga je i dalje bila velika (sve do Brčkog) sa 16 klubova. Te sezone je dobojska Sloga bila dominantna i uvjerljivo osvojila titulu.

Kako rekoh, ekipa je na početku funkcionisala dobro i u prvom kolu smo savladali Slogu iz Podgradaca u uzbudljivoj utakmici sa 3-2. Potom smo poraženi u Šamcu sa 4-2 i uslijedio je kobni poraz. Dočekali smo kod kuće Slogu iz Trna, igrali dobro, sigurno i u sedamdesetom minutu poveli sa 3-1. Het trik je postigao Miljević. Ipak, tada se dešava nešto neshvatljivo, ekipa se raspada i gubi taj meč sa 4-3. Taj neobičan poraz nije mogao podnijeti trener Rosić, koji je podnio ostavku, a time je završen i jedan uspješan period pod njegovim vodstvom.

Ekipu je preuzeo povratnik na klupu Nenad Anđić, ali nije uspio povratiti ekipu. Uslijedili se teški porazi na gostovanjima u Dubici (7-4) i na Trebavi (5-1). Potom smo kod kuće doživjeli šokantan poraz protiv Slobode iz Vinske. Gosti su došli pješke od Neplana (tu su ih ostavili igrači Poleta iz Broda koji su gostovali u Novom), pojeli po sendvič, pobjedili nas lagano 3-1, otišli ponovo pješke do Neplana, dočekali igrače Poleta na povratku iz Novog i otputovali za Vinsku.

Bilo je jasno da je ekipa u krizi. Ipak uslijedio je jedan zadovoljavajući period u stilu ubjedljive pobjede kod kuće i teški porazi u gostima. Poraženi smo u gostima kod Naprijeda 5-1, na toj utakmici je sa nepunih 16 godina debitovao Krecelj Anando i postigao jedini pogodak nakon solo prodora. Osim toga pretrpjeli smo poraze i na gostovanjima  u Crkvini 2-1, protiv Sloge u Doboju 5-0, u Tesliću 6-1, ali smo isto tako bili ubjedljivi kod kuće. Savladali smo Omladinac iz Brestovčine sa 3-1, Slogu iz Srpca 5-1, te Slobodu iz Mrkonjić Grada sa čak 8-2, čime smo im vratili za debakl 8-0 dvije godine ranije. Na kraju smo službenim rezultatom 3-0 savladali i Gomjenicu Celpak, koja nije doputovala na utakmicu. Gomjenica je jedina ekipa koja je bila u većem rasulu od nas. Još da pomenem da je nakon poraza u Doboju Anđić odstupio, a ekipu je do kraja polusezone ponovo vodio Rosić.

Uglavnom, bili smo u teškoj, ali ne i bezizlaznoj situaciji. Imali smo šanse za opstanak, ali samo pod uslovom da se formira kvalitetna uprava i da se kompletan klub uozbilji. To se nije desilo, štaviše došlo je do daljnje krize u klubu, koji je napustila većina igrača sa strane i u proljetni dio klub je ušao sa golobradim domaćim igračima, bez uprave, logistike i finansija. Jedini kvalitetniji igrač je bio iskusni Ivčić koji je došao iz Slobode iz Novog. Ostavio je izvrstan utisak, ali je bio nedovoljan za ravnopravnu borbu sa ostalim ekipama.

U skladu sa tim drugi dio sezone je bio potpuno mučenje. Na početku drugog djela kao igrač- trener ekipu je vodio Miljević. U prvih pet kola zabilježili smo samo jedan bod (kod kuće protiv Borca iz Šamca, bilo je 2-2) i već tada je bilo jasno  da ćemo ispasti iz lige.

Za trenera je imenovan Delić Zoran, ali ni on objektivno nije mogao nešto bitno promjeniti. Ekipa je bila slaba, mlada, nesigurna i bez ikakve podrške. Redali su se porazi, posebno teški su bili oni u Omarskoj protiv Naprijeda (0-4) i Sloge iz Doboja (1-4), te u Srpcu 7-1. Utakmice smo odigravali uglavnom sa 11 igrača koje bi uspjeli namoliti da igraju, a dva puta nismo uspjeli ni skupiti dovoljan broj igrača (7) da otputujemo na gostovanja, i to u Teslić i Gomjenici u Prijedor.  Tako je tu sezonu obilježio kuriozitet, Gomjenica nije doputovala nama, a ni mi njima. Na kraju smo u poslednjem kolu odigrali 2-2 sa Krilima Krajine i ispali ponovo iz druge lige zajedno sa Gomjenicom.

Međutim, mjesec dana nakon okončanja prvenstva utvrđena je neka nepravilnost na utakmici Omladinac Brestovčina – Sloboda Vinska, obe ekipe su kažnjene izbacivanjem iz druge lige, došlo je do reorganizacije drugih liga, tako da su umjesto dvije grupe sa po 16 klubova, ponovo formirane tri grupe sa po 14 klubova i mi smo odlukom Saveza ostali drugoligaši. Bolje da nismo.